Razglednice s juga: pad trajekta, kad turizam skriva sve

Tekst “Razglednice s juga” kroz prizor na paškoj plaži Šimuni i kroz niz primjera devastacije obale, položaj radnika i političkih kadrova postavlja turizam kao univerzalni mehanizam klasne, kulturne i ekološke erozije. U središtu je i nesreća u kojoj su smrtno

Na paškoj plaži Šimuni, sezona još nije počela, a obala je skoro posve prazna. Suprug i ja sjedimo uz rub vode dok pokušavam ne misliti ni na što—ali ne uspijevam. Malo dalje. preplanula žena s dvoje male djece predškolskog uzrasta i njezina mama zauzele su mjesto kao da su već potpisale miran ljetni ugovor. Muž je, pretpostavljam, ostao doma.

U trenutku dok dijete počinje neutješno plakati jer je mama nekud otišla. gledanje prestaje biti obična promatračka razonoda. Žena se vraća, klekne i potomka čvrsto hvata u zagrljaj, potom ga ljulja. U tome ima nešto toliko uvježbano—melodramatično. gotovo kao predstava na kojoj i kamera i publika čekaju svoj trenutak. Djetetu, stotinu puta glasno, ponavlja: “Nikad te neću ostaviti. Nikada!. Nikada!”.

Zabrinuta iritacija u meni raste dok se raspitam pogledom: ima li u blizini ikakvih tragova kamera HRT-a. Ne vidim ih. Ipak, scena ne ostaje na plaži. U trenutku kad biste očekivali veliki crveni zastor. umjesto njega. “pada rampa trajekta Lastovo. teška deset tona. i to na trojicu Jadrolinijinih pomoraca u Malom Lošinju. Poginu sva trojica. End scene.”.

Tako tekst koji slijedi gradi svoju glavnu nelagodu: kako se tragedije i ljudski životi lako skliznu u drugi plan kad se prostor oko nas već odavno priprema za publiku—turističku. komercijalnu. političku. Autorica Jamaica Kincaid u svojoj knjizi “Malom mjestu” (FMK. 2018) piše da je “svaki čovjek potencijalni turist”. ali da su neki ljudi “previše siromašni da bi to postali”. Tekst zatim tvrdi da se sve što Kincaid kaže može odnositi i na plavi Jadran. te uvlači jednu oštru rečenicu: turizam je “univerzalno zlo”.

Za hrvatske prilike pojam “turiste” treba revidirati, kaže autorica. Nije dovoljno ostati na razlici između domaćeg i stranog gosta. jer. u njezinoj logici. šefa Jadrolinije. HDZ-ovca Davida Sopotu. jednako je lako prepoznati kao “komad đubreta koji zastaje tu i tamo”. Ta teza se veže uz tvrdnje da domaći čelnici devastiraju brodogradnju. razaraju obalu i šume. da nakon uništenja lokacije firma premješta posao drugdje i nastavlja bez priznanja odgovornosti i bez posljedica—“oni su. baš poput turista – invazivna vrsta”.

U tekstu se onda otvara širi pogled na ono što se navodno radi “sezonom”. Nakon nesreće u kojoj su smrtno stradala trojica pomoraca. problemi s Jadrolinijom samo su se nastavili. iako “bez dodatnih ljudskih žrtava. na svu sreću”. Svaki sljedeći incident vraća autoricu na turističke izjave Davida Sopte, koji je navodno ostao na čelu Jadrolinije. On. kako se prenosi u tekstu. kaže da mu je žao što je smrt pomoraca “jednostavno malo zasjenila” dobre rezultate. odnosno nabavku pet katamarana. te da se treba koncentrirati na sezonu “jer to je glavna misija ove firme”.

Autorica taj jezik čita kao dehumanizirajući: tri ljudska života postaju drugorazredna tema u odnosu na pet novih plovila. U hijerarhiji firme, piše, prvenstvo nad radnicima imaju “rezultati, misija i sezona”. Profit je vredniji od ljudskog života, poručuje nam stranački kadar.

Ali tragedija rampa trajekta Lastovo nije jedini prekid koji tekst koristi kao presjek. U isti okvir ulaze i slike iz svakodnevice: bijesni auto splitskih registracija u Zagrebu. gradilišta koja niknu na obalama. deformirana novogradnja koja mijenja pejzaž otoka Paga. “Barbari” nisu samo stranci, nego i način na koji se prostor pretvara u robu.

Suprug i autorica “zadnjih nekoliko godina ljetuju u Pagu kod barba Tonija i tete Ruže”. Govore da iznajmljuju malu sobu s kupaonom. bez kuhinje. i da uvijek ljetuju izvan sezone zbog nižih cijena i zbog ptica. Pag. navode. ima ornitološke rezervate: Veliko. Malo i Kolansko blato. mjesta gdje se mogu promatrati vrste kojih na kontinentu nema.

Kad su. međutim. “zadnji put” došli na jednu od uobičajenih ptičarskih lokacija blizu Kolana. dočekalo ih je gradilište. Netko je, stoji u tekstu, uz samu obalu krenuo dizati ekskluzivno vikend-naselje. Dalje. prema Lunu. prolazi se kroz Novalju koja je. kako piše autorica. “potpuno deformirana novogradnjom”. a dojam kulturocida ostavlja “minimalističkom krajoliku Paga”. Slika koju ona priziva je dvogledom: u potrazi za ibism i morskim kulikama—umjesto toga beton i “izgorjele turističke guzice”.

Naslov vijesti s portala morski.hr. kako ga navodi autorica. glasi: “Grad Novalja sadnju maslina od 45 eura. plaća 1186 eura po komadu?. HDZ-ov gradonačelnik pojašnjava (…)”. Autorica ne vidi potrebu za dodatnim objašnjenjima: “Par maslina ne može sakriti HDZ-ove ‘dobre rezultate’. Ni u Novalji, niti bilo gdje drugdje.”.

Devastacija, piše dalje, ne pogađa samo Dalmaciju. Kao dokaz da se isti obrazac vidi i ranije. autorica podsjeća na upozorenja Srebrenke Iveković-Marinović i Berislava Valuše ka prije više od četrdeset godina o sustavnom uništavanju Opatije. U novinskom tekstu “Turistička kraljica i patuljci” (Danas, 18. 5. 1982.). navodi se niz problema i objašnjava da su arhitektura i zelenilo bile osnovne karakteristike Opatije. a da su baš to postali “metom strijelaca s mišlju kratkog dometa”. U tekstu se prenosi njihovo upozorenje da se devastacija okoliša može samo kratkoročno isplatiti te da će rušenja i adaptacije značiti nestanak opatijske originalnosti—što se. prema autorici. i ostvarilo.

Tu se spominje i hotel Admiral: u tekstu se napada jer umjesto galerijskog prostora ima tri salona za televiziju. Admiral se opisuje kao “dobar primjer razine svijesti moćnika” i kao simbol novih neprimjerenih gradnji i nadogradnji koje “gotovo listom polako. ali sigurno razaraju tkivo historijskog jedinstva opatijskih vila. palača i hotela”.

Autorica zatim povlači liniju: oni koji su se za vrijeme Jugoslavije borili protiv devastacije obale mahom su bili povjesničari umjetnosti i konzervatori—ljudi koji znaju o čemu govore. Nasuprot njima su. kako tvrdi. “patuljci iz kulture” koji pogoduju investitorima i miču kulturna znamenja. da bi priobalni gradovi izgledali sterilnije i impersonalnije. U tekstu se kao primjer navodi natpis “Maraska” u Zadru.

U istoj logici, turizam se opisuje kao mehanizam koji produbljuje klasne razlike, promovira segregaciju i sužava izbor lokalnog stanovništva na dvije opcije: ostati siromašan ili postati dio firme. Popularnost HDZ-a u Dalmaciji autorica povezuje upravo s tom strukturom izbora između dva zla.

I tu priča dobiva još jedan sloj: u tekstu se tvrdi da je Jug Hrvatske uništen i kulturno. “Patuljci iz kulture” su. prema autorici. ne samo decenijama neprimjereno gradili nego su novogradnjom rušili kulturu u kojoj su ljudi stoljećima odrastali i živjeli. Diskurs o primorju, Jadranu i Mediteranu sveden je, tvrdi se, na polupismene novinske članke o trovanju djece i Željku Kerumu. Od mjesta za život, primorje zimi postaje “groblje praznih nekretnina”.

Turistička novogradnja, piše dalje, raselila je lokalno stanovništvo. Parallelno s “bijesnim vozilima”, jug se u Zagrebu vidi i u uslugama: kasirki, frizerki i radnicima u kulturi. Autorica kaže da se mnogi s juga u Zagreb doseljavaju da prežive. jer turizam melje sve. “pa tako i normalan život”. a ta prisila od Zagreba čini mjesto koje ljudi “preziru”.

Kad dođe vrijeme za rješenja. ona ne dolaze kao uredna lista nego kao politička fantazija o preuređenju moći. Autorica predlaže visoke poreze na nekretnine i, još važnije, decentralizaciju Hrvatske. Dodaje da visokih poreza neće biti dok stranci ne postanu lokalci—dok ne kupe sve što se kupiti i adaptirati može. Kad njihovi glasači prodaju svu “ćaćovinu turistima”, tek će tada HDZ, piše, udariti namete.

Sličan je ton i za decentralizaciju: beneficije bi išle “u oba smjera” jer je. kako se tvrdi. Dalmacija mrtva zimi. a Zagreb užasno mjesto za život ljeti. Autorica kaže da bi. kad bi se primorju dopustila autonomija u odnosu na glavni grad. Zagreb izgubio titulu dežurnog zlikovca. Grad Zagreb, piše, mora prestati svojatati obalu i raspolagati njome kao da je Velebit samo malo veća Medvednica.

U tom odvajanja autorica vidi poticaj da Zagreb osmisli bolje sezonske sadržaje i otvori građanstvu bazene koji svakog ljeta idu na remont i po najgorim vrućinama budu zatvoreni za javnost.

Povlači se i citat Matoša: “Krajevi su ljudi a ljudi su krajevi”, iz 1969. godine vodiča kroz zagrebačka izletišta. Na popisu tih izletišta nema jadranske obale; navedena su mjesta koja su Zagrebu geografski blizu i kulturološki bliska. Umjesto Kvarnera i Istre, navode se Slovenija i Slavonija.

No najvažniji razlog za “kolektivnu borbu” protiv turističkog poriva za Jadranom, kaže autorica, jesu klimatske promjene. Globalno zatopljenje naziva glavnom točkom konvergencije između turizma i građevinskog kriminala. dok “mainstream mediji ne pišu rado o tome”. Kao primjer navodi pomor dagnji u Malostonskom zaljevu koji se dogodio “prošle godine” i tvrdi da ta vijest “uopće nije odjeknula”.

Razlog vidi u tome što se visoka temperatura uzima u obzir samo kad se govori o turističkom ugođaju. a turisti. piše. “obično ne vole mušule”. nego preferiraju mesna jela. U tekstu se dodaje da je Jug Europe sve topliji. požari sve učestaliji i sve dugotrajniji. te da ljudi kojima je stalo upozoravaju na manjak pitke vode u sezoni. posebno ondje gdje infrastruktura objektivno ne može podnijeti sve te silne noćenja.

Na kraju, autorica ne predlaže potpun odustanak od mora. “Naravno da ne!”, kaže. Odnos s Jadranom, smatra, ne mora nužno biti turistički. Kao protuteža masovnoj slici, citira Gustava Krkleca. Krklec na Krku leži i sanjari. na toplom pješčanom sprudu sjevernog Jadrana. s pogledom na igru pamučnih oblaka nad Vrbnikom. Citira i da on. kako kaže. leži “na svjetlucavom. iskričavom srpanjskom pješčanom sagu”. željan samoće koju remeti graja koja ga okružuje. turistička vreva koja “zaobilazi sve društvene konvencije i ustaljene običaje društva”.

I Krklec, u tekstu napisanom za zagrebački Vjesnik 1958. godine. citira Matoša: “Putovanje – evo. to je poezija moderne civilizacije”. ali ne gleda blagonaklono na strane turiste koji Jugoslaviju ignorantski smještaju iza željezne zavjese. Autorica zaključuje da Krklec ne smatra sebe turistom: on leži na sprudu koji je dio Jugoslavije. a ne mjesto za bijeg od politike. Poentira se da se promjena “radikalno” desila time što je masovni turizam i građevinski kriminal “posrali” stvar za sve.

Tekst se vraća i na vlastite emocije s početka: iritaciju koju osjeti gledajući “kako mi tuđe prenemaganje kvari vidik”. Ponašanje turista, kaže autorica, teatralno je jer “zaobilazi sve društvene konvencije i ustaljene običaje društva”. U melodramatičnom ljuljanju djeteta prepoznaje obrazac koji susreće u odnosima u Hrvatskoj. ne samo obiteljskim—politika je ispražnjena od realnih odnosa i svedena na imaginarno rodoljublje koje ljulja javnost.

“Glavni unutarnji neprijatelj” je, kako kaže, taj stisak i zibanje koje umiruje lažnim osjećajem sigurnosti. Da bi mu se oteli, piše, “prvo moramo osloboditi Dalmaciju, a onda će ona osloboditi Zagreb. Poslije ćemo lako.”

Na kraju autorica kaže da je tekst nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Jadran turizam Jadrolinija Lastovo sezona devastacija obale kulturno naslijeđe klasa klimatske promjene Pag Novalja Opatija konservatori Grad Zagreb decentralizacija Come Together Kreativna Europa