Samci pod pritiskom troškova života: broj kućanstava i rizik siromaštva u Hrvatskoj
U Hrvatskoj gotovo 400.000 samačkih kućanstava, a zbog fiksnih troškova i kriterija pomoći život je za samce često rizičniji.
Samački život sve češće postaje test financijske stabilnosti, osobito kad se nađu između stanovanja, režija i hrane bez mogućnosti podjele troškova.
Gotovo svako treće kućanstvo u Hrvatskoj čini jedna osoba, a samci su pritom istodobno jedna od financijski najranjivijih skupina. Prema Popisu stanovništva iz 2021., gotovo 400.000 samačkih kućanstava čini 27,8 posto ukupnog broja, pri čemu je udio najveći u većim gradovima.
Rijeka prednjači s 34,2 posto, dok Zagreb i Osijek bilježe oko 31 posto, a Split 26,3 posto.. U praksi, samci sami nose sve troškove života, pa im i manji udar poput gubitka posla ili bolesti može brzo poremetiti svakodnevni budžet.. U kombinaciji s rastom cijena stanovanja i ostalih životnih troškova, život u samačkom kućanstvu sve se češće svodi na stalno usklađivanje s „granicom izdržljivosti“.
Ovdje je ključno i ono što se ne vidi na prvi pogled: i kad su prihodi „približno dovoljni“, fiksni troškovi često ostavljaju premalo prostora za nepredviđene situacije i planiranje.
Rast broja samaca dio je šire društvene promjene u kojoj se smanjuje udio bračnih zajednica, a povećava broj neoženjenih, neudanih i razvedenih.. Podaci upućuju i na promjenu obiteljskih struktura, pa raste broj parova bez djece i jednoroditeljski obitelji, dok je udio obitelji s djecom manji nego ranije.
S druge strane, demografske promjene potom se pretvaraju u vrlo konkretne poteškoće u svakodnevnim izdatcima.. Samci, za razliku od višečlanih kućanstava, sami pokrivaju stanarinu, režije i hranu, a u većim gradovima to često znači da mjesečni troškovi brzo premaše ono što je realno očekivati iz jednog prihoda.. Kad tome dodaju i ograničenja u praksi socijalnih i drugih oblika pomoći, dio ljudi ostaje bez potrebne sigurnosne mreže.
U ovom kontekstu posebno važnu ulogu imaju stambene politike i dostupnost manjih, priuštivih stanova, jer se jaz između ponude i potreba najlakše prelije u dugotrajniji financijski pritisak.
Na tržištu nekretnina sve se češće spominje trend gradnje većih i skupljih stanova, dok su garsonijere i manji stanovi, osobito u novogradnji, rjeđi.. Iznimno visoka cijena po kvadratnom metru kod manjih nekretnina dodatno otežava ulazak u stambeno zbrinjavanje onima koji imaju jedan izvor prihoda, uključujući samce i mlade.
Istodobno se navode programi koji trebaju olakšati rješavanje prvog ili sigurnijeg stanovanja, uz naglasak na priuštiviji najam i određene mjere za kupnju.. Ipak, i kada je program formalno dostupan, cijene ostaju prepreka, pa se učinkovitost takvih rješenja u stvarnom životu često mjeri time može li se uopće uskladiti proračun kandidata.
Društvena dimenzija problema ne završava na financijama. U razgovorima se naglašava i da sustavi potpore i porezne te stambene mjere ponekad strukturno više „vide“ obitelji s djecom, dok samci češće ostaju u zoni gdje uvjeti mogu biti teže dostižni.
Na kraju, ono što samci doživljavaju nije samo pitanje iznosa na računu, nego i svakodnevnog osjećaja nesigurnosti.. Upravo zato što samci sami upravljaju troškovima, svaka promjena okolnosti brže se pretvara u stres i ograničava izbor, a to onda utječe i na mentalnu dobrobit te na mogućnost održavanja socijalnih veza.